Smatra se da Brač nosi drevno ilirsko ime prema jelenu, kultnoj životinji njegovih prapovijesnih žitelja. Život se gradio na stočarstvu, maslinarstvu, vinogradarstvu i ribarstvu. Krajem XVIII. St. na otoku je bilo više od 500.00 maslina, a koncem XIX. stoljeća više od 12.000 hektara vinograda. No, bolesti vinove loze peronospora i filoksera koje su zahvatile dalmatinske vinograde i Prvi svjetski rat prislili su brojne Bračane na iseljavanje s otoka u Australiju, Južnu i Sjevernu Ameriku.
U ranorenesansno doba ponovno su otvoreni antički kamenolomi pokraj Pučišća u kojima su se tijekom renesansnog i baroknog doba obrazovale čitave klesarske dinastije, sve do današnjeg doba. Uz Jurja Dalmatinca, Andriju Alešija i Nikolu Firentinca u samim kamenolomima klešu deseci drugih klesara. Vrstan kamen omogućio je stvaranje niza sjajnih gradnji, od starokršćanskog, od renesansnog i baroknog doba do bujnog bračkog XIX. stoljeća, kad se na otoku više nego igdje u Dalmaciji njegovao osjećaj za sklad arhitektonskog komponiranja i zidanja i najskromnijih kuća. U XX. stoljeću, korčulanski kamen ugrađen je u budimpeštanski Parlament, trogirski u berlinski Reichstag, a brački kamen u Bijelu kuću u Washingtonu.
Danas Brač - možda s najkonstruktivnijim, najradišnijim i najštedljivijim pučanstvom traži nove puteve razvoja, temeljene najviše na turizmu kojem se otvara čitav otok s izuzetnim krajolicima raznolikosti, što ga čini jedinstvenim kulturno-povijesnim i prirodnim područjem.