Popularan krapinski pračovjek ili "dedek Kajbumščak", znanstveno poznat kao Homo sapiens neanderthalensis, otkriven je 1899. godine kada su započela geološka i paleontološka istraživanja na Hušnjakovom brdu u Krapini. Iskapanja su trajala šest godina pod nadzorom profesora Dragutina Gorjanovića-Krambergera, poznatog hrvatskog geologa, paleontologa i paleoantropologa. Polušpilja u Krapini ubrzo se uvrstila u znanstvene lokalitete svijeta kao bogato fosilno nalazište na kojem je prikupljena najbrojnija i najbogatija zbirka neandertalskog čovjeka. U naslagama špilje, visine oko osam metara, nađeno je oko devet stotina ljudskih fosilnih kostiju, koje pripadaju fosilnim ostacima više desetaka individua različitog spola i životne dobi od 2 do 40 godina.
Nađeni su i brojni fosilni ostaci špiljskog medvjeda, vuka, losa, golemog jelena, toplodobnog nosoroga, divljeg goveda imnogih drugih životinja. Više od tisuću pronađenih komada kamenog oruđa iz razdoblja paleolitika, odnosno starijeg kamenog doba, svjedoči o materijalnoj kulturi krapinskog pračovjeka. Starost ovog bogatog paleontološkog lokaliteta odgovara vremenu od prije 130 000 godina. O tumačenju krapinskog nalazišta postoje različite teorije koje su i danas predmet brojnih paleoantropoloških rasprava. Nakon više od stoljetnog postojanja ono je osobito atraktivno upravo zbog svoje paleontološke važnosti i velikog broja fosilnih uzoraka. Zaštićeno je i kao prvi paleontološki spomenik prirode u Hrvatskoj, te uvršteno u jedno od najbogatijih paleolitskih staništa neandertalskog čovjeka u svijetu.