Glagoljica je slavensko pismo nastalo stilizacijom grčke kurzive oko sredine 9. stoljeća.
Kao autor glagoljice spominje se najviše Sv. Ćiril, koji je ovo pismo upotrijebio za svoj prijevod crkvenih knjiga na staroslavenski jezik. Glagoljica se javlja u dva oblika: obla i uglata. Pretpostavlja se da su se te osobine kasnije razvile. Najstariji hrvatski glagoljički spomenik, Bašćanska ploča, pokazuje umjerenu oblost, no uglata glagoljica specifični je hrvatski oblik glagoljice. Javlja se u Hrvatskoj počevši od 12 st., najčešća je u primorskim krajevima (Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj).
Godine 1851., mladi bašćanski svećenik Petar Dorčić, otkrio je u podu ranoromaničke crkve Sv. Lucije u Jurandvoru pokraj Baške veliku kamenu ploču ispisanu glagolskim znakovima. Tekst ispisan na ploči zainteresirao je tadašnje znanstvenike. On je postao važan izvor informacija o razvoju hrvatskog glagolskog pisma, hrvatskog jezika i kulture. Potvrdio je postojanje Hrvatske države od najranijih dana, spominje ime hrvatskog kralja Zvonimira te obilježava sjeverne granice njegova kraljevstva na otoku Krku.
Tekst ploče pročitan je djelomično 1865. a sasvim 1875. Vjerovalo se da tekst ploče sadrži neke tajne podatke, ali utvrđeno je da je ploča zapravo potvrda o darovanju zemljišta koje je poklonio benediktinskom samostanu Sv. Lucije kralj Zvonimir. Ploča navodi svjedoke te darovnice i opisuje vrijeme u kojem se darovanje dogodilo. Iz toga se može zaključiti da datira iz 1100 godine. Ploča je 1934. godine prebačena u Akademiju znanosti i umjetnosti u Zagreb gdje se i danas nalazi. U crkvi sv. Lucije nalazi se njena kopija. Crkva i djelomično restaurirani samostanski kompleks danas privlače veliki broj posjetitelja. Male kopije ploče mogu se kupiti u trgovinama kao suvenir.