Mljet se nalazi u dubrovačkom arhipelagu i njegov je najveći otok. Površina mu iznosi 100,4 km2. Izduženog je oblika jer je dug 37 kilometara, a širok samo 3 kilometra. Od poluotoka Pelješca ga dijeli Mljetski kanal. Proteže se u smjeru sjeverozapad – jugoistok. Smatra se najšumovitijim otokom na Jadranu, više od 70% površine je pokriveno šumama, a unutar nacionalnog parka pokrivenost prelazi i 90%, zbog toga i ima nadimak najzeleniji otok Hrvatske.
Najviši vrh otoka je Veliki grad (514 m), dok u isto vrijeme mnogi vrhovi prelaze 300 metara. Uzduž otoka postoje mnoge kraške udoline (polja) te stotinjak manjih dolova. Oko Mljeta ima više otočića i grebeni.
Mljetska je obala vrlo razvedena, dok se posebno ističu sjeverozapadne obale (Veliko i Malo jezero, uvale Lastovska i Pomena te zaljev Polače) i jugoistočne obale (Saplunara).
Otok se u dokumentima susreće pod imenima: de Melita, de Meleta, na Mlete, de la Melida, de Melta, de Malta, di Meleda, Melitensis Melitae sva jednako lijepa i melodiozna, kao i on sam. Riječ Melita – Melite u grčkom jeziku ima isto značenje kao i latinska riječ za med – mell, mellis. I ima smisla da njegovo ime nastaje od riječi med, jer su u prošlosti u njegovim šumama živjeli brojni pčelinji rojevi. Svoja saća pravili su u udubinama stoljetnih stabala i stijena.
Današnji naziv za otok Mljet i Mljećanin za njegove stanovnike, odražavaju istodobno i ljepotu njegovih obala i šuma, i naznaku za poseban svijet, izdvojen i nedirnut u osami morske pučine i stoljetnih šuma. Iako su od rođenja do smrti bili okruženi morem, njihova izreka “Hvali more, drž´ se kraja!” rječito govori o naravi Mljećana. To ne treba čuditi jer je otok zbog svoje izoliranosti razvijao autarhičan način življenja. Mljećanin je poglavito bio okrenut šumi, polju, maslini, vinovoj lozi, kozi, ovci i magarcu kao izvoru života. More ga je udaljavalo od susjednog kopna zbog oluja, jakih vjetrova i primitivnih brodica u prošlosti. Ali kako je on svojom jakom voljom pobijedio i prašumu i od nje stvorio plodno polje, tako je pobijedio vremenom i strah od snažne huke mora i od XV. I XVI. stoljeća nadalje Mljećani su vrsni pomorci na svojim i dubrovačkim jedrenjacima. Plove jadranskim morem, Mediteranom, a odlaze i na Atlantski ocean sve do Amerike. No, stara izreka je ostala, jer su u olujama i nevremenima mnogi zauvijek ostajali u plavim dubinama. Prvi stanovnici Mljeta dolaze s Pelješca i doline Neretve. Bili su to Iliri koji su tijekom drugog tisućljeća prije Krista postupno naselili cijeli otok. Iz tog ilirskog razdobllja sačuvane su brojne utvrde – gradci i grobovi – kamene gomile. Pri rušenju nekih ilirskih gomila u njima su nađeni spiralni naočarasti privjesci od brončane žice, brončana dugmad i prstenje, te perlice staklasta izgleda. To upućuje na zaključak da su tadašnji prapovijesni stanovnici Mljeta trgovali, kontaktirali i izmjenjivali proizvode s ostalim stanovnicima uzduž Dalmacije i prema unutrašnjosti dinarskog zaleđa. Ostaci kamenih utvrda – gradaca, najbolje su sačuvani na brdu Veliki Gradac ponad Velikog jezera i gradac od Vodica, poviše izvora Vodice kod Babina Polja.
Mljet pripada mediteranskom klimatskom području sa suhim, vedrim i vrlo toplim ljetom, te kišovitim, ali blagim zimama, s najviše oborina potkraj jeseni i početkom zime. U ljetnim mjesecima najčešće puše burin, noću i ujutro, a popodne prelazi u osvježavajući maestral. Ima razdoblja kad danima traju bonace, more je sasvim mirno, lišće ne treperi. Tada je pravi užitak plivati uz mljetske obale i diviti se čistom i raskošnom podmorju. Kiše u tom razdoblju rijetko padaju, osim povremenih kratkotrajnih nevera s vjetrom s pučine. Tijekom kasnojesenskih i zimskih mjeseci zapuše jaka bura i tada je vrlo svježe. No, ta razdoblja nisu duga jer ih smjenjuju toplija razdoblja s južnim vjetrovima. Tada temperatura zraka brzo raste i doseže i više od 15 C. Snijeg je prava rijetkost, a kad i padne, brzo se otopi. Obično dolazi s juga preko otvorene pučine. Rane su jeseni, čak i veći dio zime, blage pa listaju i cvjetaju mnoge vrste grmlja, drveća i voćaka, na primjer vrijes, mrča, planika, šipak, naranče itd. Mljet ima idealne klimatske prilike za razvitak zimskog turizma.
Zbog vrlo blage mediteranske klime i sastava tla, na Mljetu je razvijena bujna vegetacija koja se javlja u dva osnovna oblika: alepski bor i zimzelena lisnata šuma hrasta česvine, te antropogeno degradirani oblici vegetacije u koje se ubrajaju makija, garig i kamenjar. Osim alepskog bora, Mljet je poznat i po šumama česvine-crnike. U predjelu između Saplunare i Vratničke raste samonikli pitomi bor ili pinj. Taj je jugoistočni dio otoka pod posebnom zaštitom kao rezervat prirodnih predjela. Specifična ekološka sredina glavna karakteristika koje je izoliranost i mala površina otočnog ambijenta, te šumovitost i slaba napučenovostnost, omogućuju razvoj brojnih životinjskih vrsta. Na otoku živi kuna bjelica, divlja mačka, jelen lopatar, divlja svinja, zec, muflon, podivljala domaća koza, miš, puh, jež, žaba, kornjača, mali skakavci, brojne ptice: kos, čučka, jarebica, fazan grmuša, vrabac, divlji golub, galeb, sokol i druge, te zmije neotrovnice- blavor i bjelouška. Bogatstvo otočne faune omogućuje razvoj i lovnog turizma, posebno lov na divlje svinje.O otočnoj fauni brine Uprava Nacionalnog parka "Mljet" i Lovačko društvo "Jelen".
Nacionalni park «Mljet» je osnovan 1960. godine kao najstariji Nacionalni park na otocima. Nalazi se na zapadnom dijelu otoka Mljeta i zauzima površinu od 5.375 hektara. Njegove granice obuhvaćaju oko jednu trećinu kopna otoka sa pripadajućim otočićima i obalni morski pojas širine 500 m od najudaljenije točke kopna. Kao jedinstveni primjer osebujne vegetacije, sa Velikim i Malim jezerom kao geološkim i oceanografskim fenomenima u kršu, ovo područje je značajno i poznato i u svjetskim razmjerima. Izuzetna kulturno-povijesna baština u neprekinutom slijedu datira od vremena ilirskih plemena, rimskog carstva, Dubrovačke republike i doseže sve do današnjih dana života suvremenoga čovjeka koji je ovdje stvorio stabilne uvjete života u suglasju s netaknutom prirodom.
Bujna vegetacija otoka, poglavito područja Nacionalnog parka, pribavila je Mljetu atribut "zelenog otoka". Ostaci mediteranske prašume, izvorne šume crnike prisutni su samo fragmentarno, a najbolje je očuvana panjača u predjelu Velika dolina. Alepski bor predstavlja najljepši i najsačuvaniji tip šume te vrste na Sredozemlju. Brojne endeme među kojima su dubrovačka zečina, Jupiterova brada i drvenasta mlječika nalazimo na strmcima južnih obala otoka.
Jedna od osobitosti otoka su tipična krška podzemna staništa: polušpilje, špilje i jame, sa endemskom faunom beskralješnjaka od kojih su neki svoje znanstveno ime dobili upravo po Mljetu, gdje su prvi put pronađeni.
Mljetska jezera su svoj današnji izgled dubokog morskog zaljeva dobila nakon zadnjeg ledenog doba, kada je zbog otapanja leda došlo do postupnog povećanja razine mora pri čemu su se krška udubljenja, u kojima su današnja jezera, prvo počela ispunjavati vodom, a daljnjim povećanjem razine mora i morem. Danas su jezera u potpunosti morska i s otvorenim morem povezana uskim prolazom Vratosolina, kroz koji se u njima izmjenjuje voda pod utjecajem plime i oseke.
Impozantan je benediktinski samostan i crkva na otočiću Svete Marije u Velikom jezeru koji datiraju iz 12. stoljeća te ostaci mosta na ulazu u Veliko jezero sa mlinicom iz 17. stoljeća koja je bila jedinstvena po tome što je korištena energija morske struje za njeno pokretanje i mljevenje žita. Samostan je nastavio sa radom i kada je u početkom 15. stoljeća pripojen Dubrovačkoj republici, a ugasio se početkom 19. stoljeća dolaskom pod Napoleonovu vlast.
Pomena je naselje novijeg datuma, nastalo iz ribarske baze stanovnika sela Goveđari. Odlukom o osnivanju ribarske zadruge te kasnijom gradnjom hotela «Odisej» 1978. godine ovo naselje postaje glavno središte za prijem organiziranih posjetitelja NP «Mljet».
Zaselak Soline na spoju otvorenog mora i Velikog jezera, osnovala je obitelj Sršen 1825. godine. Po predaju selo je dobilo ime po proizvodnji soli od strane benediktinaca jer je ulaz u kanal izrazito plitak a padine blagog pada te pogodne za hlapljenje mora.
U prirodnoj luci Polače, zaklonjenoj od jakih vjetrova smjestio se palacij koji potječe iz 2. – 4. stoljeća i najveća je građevina iz rimskog vremena na Jadranu nakon Dioklecijanove palače. Osim palacija, prisutni su i ostaci termi, arsenala, pješčana plaža za nasukavanje brodova i podmorski ostaci brodogradilišta, te dviju bazilika iz 5. stoljeća.
Babine Kuće su slikovito ribarsko naselje smješteno na samoj obali Velikog jezera između Pristaništa i Malog mosta. Prvi stanovnici bili su obitelj Vojvoda. Iz Babinih Kuća je najljepši pogled na otočić Sv. Marije te poluotok Njivice.
Njivice su smještene u srcu nacionalnog parka, uz obalu Velikog jezera, nasuprot Babinih Kuća. Udaljene su 1000 m od Samostana Svete Marije. Leže uz more, na osami, sakrivene od znatiželjnika u šumi stoljetnih borova.
O bogatom i burnom životu na otoku svjedoče i narodne nošnje otočana. Ženska narodna nošnja ostala je sačuvana, dok je muška obnovljena. Osnovu ženske nošnje čini crvena suknja - gunj, od vunenog sukna i bijela košulja koja se ističe u kontrastu s crvenom. Izvorni dio nošnje je i pas, nekada svilen a danas obično suknen, kojim su se žene pasale. Na otoku se uzgajao dudov svilac, tako da su košulje, bječve (čarape) i pasevi za svečane prilike bili rađeni od svile. Prsa i leđa kao produžetak suknje živih su boja i vjerojatno su ostatak prvobitne haljine. Na glavi žene imaju kapicu - škufiju izvezenu mljetskim vezom većinom crvene boje. Na nju se stavlja i krpa - marama ukrašena čipkom i vezom te ukrašena crvenim trakama. Na nogama žene imaju bijele čarape i crvene cipelice.
Mljetska vrša je tradicionalni ribolovni alat izrađen od mladih prutića somine, mrče (mirte) ili leprike, pletena trostrukim redom šiblja: dva reda koso unakrsno, treći red vodoravno kružno.
