Otok se u dokumentima susreće pod imenima: de Melita, de Meleta, na Mlete, de la Melida, de Melta, de Malta, di Meleda, Melitensis Melitae sva jednako lijepa i melodiozna, kao i on sam. Riječ Melita – Melite u grčkom jeziku ima isto značenje kao i latinska riječ za med – mell, mellis. I ima smisla da njegovo ime nastaje od riječi med, jer su u prošlosti u njegovim šumama živjeli brojni pčelinji rojevi. Svoja saća pravili su u udubinama stoljetnih stabala i stijena.
Današnji naziv za otok Mljet i Mljećanin za njegove stanovnike, odražavaju istodobno i ljepotu njegovih obala i šuma, i naznaku za poseban svijet, izdvojen i nedirnut u osami morske pučine i stoljetnih šuma. Iako su od rođenja do smrti bili okruženi morem, njihova izreka “Hvali more, drž´ se kraja!” rječito govori o naravi Mljećana. To ne treba čuditi jer je otok zbog svoje izoliranosti razvijao autarhičan način življenja. Mljećanin je poglavito bio okrenut šumi, polju, maslini, vinovoj lozi, kozi, ovci i magarcu kao izvoru života. More ga je udaljavalo od susjednog kopna zbog oluja, jakih vjetrova i primitivnih brodica u prošlosti. Ali kako je on svojom jakom voljom pobijedio i prašumu i od nje stvorio plodno polje, tako je pobijedio vremenom i strah od snažne huke mora i od XV. I XVI. stoljeća nadalje Mljećani su vrsni pomorci na svojim i dubrovačkim jedrenjacima. Plove jadranskim morem, Mediteranom, a odlaze i na Atlantski ocean sve do Amerike. No, stara izreka je ostala, jer su u olujama i nevremenima mnogi zauvijek ostajali u plavim dubinama. Prvi stanovnici Mljeta dolaze s Pelješca i doline Neretve. Bili su to Iliri koji su tijekom drugog tisućljeća prije Krista postupno naselili cijeli otok. Iz tog ilirskog razdobllja sačuvane su brojne utvrde – gradci i grobovi – kamene gomile. Pri rušenju nekih ilirskih gomila u njima su nađeni spiralni naočarasti privjesci od brončane žice, brončana dugmad i prstenje, te perlice staklasta izgleda. To upućuje na zaključak da su tadašnji prapovijesni stanovnici Mljeta trgovali, kontaktirali i izmjenjivali proizvode s ostalim stanovnicima uzduž Dalmacije i prema unutrašnjosti dinarskog zaleđa. Ostaci kamenih utvrda – gradaca, najbolje su sačuvani na brdu Veliki Gradac ponad Velikog jezera i gradac od Vodica, poviše izvora Vodice kod Babina Polja.