Senj je najstariji grad na gornjem Jadranu, a utemeljen je u predrimsko doba prije nekih 3000 godina (Senia) na brdu Kuk. Bio je glavno središte ilirskog plemena Japoda. Sadašnje naselje nalazi se podno obronaka Kapele i Velebita. Nalazi se u Ličko-senjskoj županiji, a ujedno spada i u Gospićko-senjsku biskupiju, te u Riječku nadbiskupiju (metropoliju) unutar Rimokatoličke Crkve.
Senj je grad i luka u Velebitskom kanalu. Leži amfiteatralno na samom rubu pošumljene Senjske drage na podnožju pretežno golih krških pristranaka Velebita i Senjskog bila. Gospodarska su osnova poljodjelstvo u okolici, stočarstvo, ribarstvo i turizam. Na križištu je magistralnih prometnica Karlovac-Brinje-Senj i Senj - Otočac - Gospić.
Gosti koje zanimaju starine mogu u kraćoj šetnji posjetiti tvrđavu Nehaj. Automobilom se mogu posjetiti planinsko naselje Krivi Put, prijevoj Vratnik (698 m), otkud je izuzetan pogled na okolicu (morsku i gorsku), bogata lovišta u okolnim šumama - idealno mjesto za planinarenje i lov, te Senjska Draga, gdje se može pogledati klasicistički mauzolej iz 1848. Onome tko se odluči za velebitske ljepote najpouzdaniji je planinarski dom Zavižan (s 50-ak postelja) do kojega se dolazi preko Svetog Jurja i Oltara, odakle se kraćim ili duljim šetnjama mogu posjetiti mnogobrojne prirodne rijetkosti (botanički vrt, Hajdučki i Rožanski kukovi, Lukina jama i dr.). U Senju se održavaju mnoge zabavne manifestacije: zimski karneval (u siječnju i veljači), smotra klapa (u srpnju), te Senjski ljetni karneval (u kolovozu).
Grad Senj najveća je urbana aglomeracija na hrvatskoj obali između Rijeke i Zadra. Područje grada obuhvaća morsku obalu u dužini od 76 km, a smješten je između mora, obronaka Kapele i Velebita, najveće planine u Hrvatskoj. Njegov položaj na istočnoj obali Jadrana pomorski ga povezuje s gradovima i zemljama Mediterana. Cestovnim vezama povezan je sa zaleđem preko planinskog prijevoja Vratnik (700 m nad morem), na zapadu s Vinodolskom dolinom, Rijekom i njezinim zaleđem, te na jugu sa Zadrom, Splitom i južnom Dalmacijom.
Različitosti reljefa na području Grada Senja definirali su dvije klimatske zone: mediteransku i alpsko-dinarsku. Velebit čini granicu između tih dviju regija.
Primorsku klimatsku regiju karakteriziraju topla i suha ljeta, te blage i kišovite zime dok planinsku obilježavaju niske temperature tijekom zime, svježa ljeta te povećane količine padalina (kiše i snijega). Prosječna godišnja temperatura zraka na primorskoj strani je 15,2°C. Apsolutni temperaturni minimum izmjeren u Senju je -10,4°C, a temperaturni maksimum 37,6°C. Najtopliji mjesec u planinskoj klimatskoj regiji je kolovoz sa prosječnom temperaturom od 13,1°C, a najhladniji veljača sa -4,2°C.
Senjsko područje je izrazito vjetrovito. To je najburniji dio istočnog dijela Jadrana. Zbog olakšanog prodora vjetra iz unutrašnjosti na more bura je česta i jaka. Ovaj prirodni fenomen zanimljiv je i znanstvenicima pa se zato senjska bura dugo dokumentarno prati.
Iz svega ovoga proizlazi da su temperature zraka na području Grada Senja pogodne za turistički boravak tijekom ljeta, a maritimnost utječe i na povoljne temperature tijekom jeseni, što je predpostavka dužem trajanju kupališne sezone. Snježne oborine na podrčju Velebita čine komparativnu prednost Grada Senja u odnosu na druge primorske destinacije. Često se događa da se u podvelebitskom primorju razmišlja o otvaranju kupališne sezone, a 20-tak km udaljeno zaleđe još je uvijek prekriveno snijegom.
Grad Senj staro je naselje utemeljeno pred više od 3000 godina na brdu Kuk, istočno od današnjeg Senja.
Sredinom II. st. pr. Kr. u ove krajeve dolaze Rimljani i postupno preuzimaju kontrolu nad gradom koji se u njihovo vrijeme naziva Senia. U vrijeme njihove vladavine Senia je postala glavno trgovačko, prometno i kulturno središte ovog dijela jadranske obale. Izgrađeni su: gradska vijećnica, vodovod, terme (kupališta), hramovi (posvećeni bogovima Dijani, Magni Mater/Kibeli i Liberu) i drugi objekti, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi kamenih spomenika, skulptura božanstava, arhitekture i groblja pronađenih na ovom području.
Tijekom V., VI. i VII. st., u vrijeme Seobe naroda, prodiru s istoka barbarska plemena koja prekidaju zlatno doba grada.
Na antičkim ruševinama Hrvati u srednjem vijeku podižu novi grad koji u svom imenu čuva tradicije antičke Senije, tj. današnji Senj. Tek sredinom XII. st. grad se opet spominje u pisanim vrelima. Tada je zbog promjene geopolitičkih odnosa i pomicanja središta države prema unutrašnjosti Senj ponovno dobio na važnosti. Godine 1169. osniva se biskupija, što ukazuje na značenje i važnost grada. Od godine 1184. grad pripada viteškom redu templara u čijem će posjedu ostati do 70-ih godina XIII. st. Poslije templara preuzimaju ga knezovi krčki, kasnije nazvani Frankopani (Frankapani), pod čijom će upravom obnoviti stari sjaj. Ponovno se razvija trgovina i raste značaj senjskoga prometnog pravca i luke. Gospodarski napredak stvorio je osnovu za izgradnju grada, brojnih crkava i samostana u gradu i okolici.
U srednjem je vijeku Senj poznat po glagoljici, pismu vjerojatno stvorenom još u IX. st. za potrebe evangelizacije Slavena. Od XII. st. glagoljica postoji još jedino na tlu Hrvatske, a osobito je razvijena na senjskom području. Godine 1248. senjski je biskup dozvolom pape Inocenta IV. postao jedini biskup u katoličkom svijetu koji može koristiti glagoljicu i narodni jezik u liturgiji.
Osmanlijski ratni pohodi na ovo područje osobito su se intenzivirali u prvoj polovici XVI. st. kada je kraj oko Senja posve opustio, a sam grad postao utočište brojnim izbjeglicama s okupiranih područja. Od izbjeglica se formiraju vojne postrojbe, znameniti senjski uskoci, koji će do početka 20-ih godina XVII. st. uspješno braniti Senj i nanositi teške gubitke vojskama Osmanskoga Carstva i Venecije. Za potrebe obrane na brdu Trbušnjak 1558. godine završena je izgradnja tvrđave Nehaj u koju je bila smještena uskočka posada. Zbog junačkog otpora višestruko jačem neprijatelju ovi su hrabri borci ušli u legendu i narodnu pjesmu, a zbog novonastalih političkih prilika u XVII. st. postali su smetnja i opasnost za novu, miroljubiviju politiku Habsburške Monarhije prema Osmanskom Carstvu i Veneciji, te su bili raseljeni po ostalim hrvatskim krajevima.
Mirnija vremena omogućila su obnovu senjske trgovine, a time je bio osiguran i gospodarski prosperitet grada. Posebice je to izraženo u drugoj polovici XVIII. i prvoj polovici XIX. st. kada se izvode veliki građevinski radovi (izgradnja nove Jozefinske ceste, obnova luke, gradnja velikih, tzv. Carskih magazina, regulacija bujice i sl.). Tada počinje novo zlatno doba grada koji će postati jedan od najznačajnijih gospodarskih i kulturnih centara ondašnje Hrvatske. Senjska luka postaje jedna od najvažnijih u državi. Kroz nju prolazi uvoz soli i izvoz žita i drveta. Senj postaje značajan kulturni centar, a njegovi intelektualci i građani nositelji hrvatske nacionalne ideologije. U gradu su rođeni i živjeli najpoznatiji hrvatski književnici i pjesnici onoga vremena: Silvije Strahimir Kranjčević (1865. - 1908.), Vjenceslav Novak (1859. - 1905.), Milutin Cihlar Nehajev (1880. - 1931.), Milan Ogrizović (1877. - 1923.)…
Izgradnja željezničke pruge Karlovac - Rijeka (1873.) koja je zaobišla Senj imala je pogubne posljedice za gospodarstvo i trgovački značaj grada. Izostanak gospodarskog prosperiteta i marginaliziranje senjskoga prometnog pravca negativno su djelovali na sve ostale vidove života u gradu i široj okolici, tako da već krajem XIX. st. dolazi do odljeva kapitala i stanovništva. To će se u XX. st. intenzivirati, posebice nakon svršetka Drugog svjetskog rata, kada se gospodarskim razlozima pridružuju i politički. U Drugom svjetskom ratu stara gradska jezgra je znatno oštećena u bombardiranjima pri čemu je nestao veliki dio izuzetno vrijedne kulturne baštine. No, dosta se spomenika i sačuvalo, što Senj danas čini zanimljivim za domaće i strane posjetitelje.
Na sjevernim obroncima naše najveće planine, u Parku prirode Velebit, na oko 800 metara nadmorske visine nalazi se Krasno - jedno od naših najvećih planinskih naselja. Krasno je netipično bogato hrvatsko selo, s lijepom perspektivom kao turističko, duhovno i kulturno središte Ličke-senjske županije.
Čini ga četrnaest zaselaka smještenih na rubovima Krasna Polja, slikovite doline duge oko 7 kilometara. Mjesto sa svojim zaseocima broji oko 600 stanovnika. Administrativno, Krasno se nalazi na području Grada Senja, udaljenog 32 km. Do njega se stiže iz pravca Rijeke odvojkom sa Jadranske magistrale u Svetom Jurju (22 km) ili iz pravca Otočca (20 km).
Selo ima dvije pilane, šumariju, siranu, destileriju, a središte je i Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Ovdje godišnje prođe desetak tisuća planinara, a samo Svetište godišnje posjeti i do 100.000 ljudi. Nekada je svetište Majke Božje od Krasna na Velebitu bilo najjače marijansko proštenište u Hrvatskoj, posjećenije od Marije Bistrice i Trsata. U svetište su ljudi dolazili čak i pješice, s Krka, iz Bosne i Dalmacije. Novije okolnosti u Krasno dovode motorizirane hodočasnike, turiste i izletnike, planinare i đake.
Iako su na Velebitu, najvećoj hrvatskoj planini, izdvojena dva nacionalna parka - Paklenica i Sjeverni Velebit, u preostalom većem dijelu planine još je čitav niz prirodnih znamenitosti koje idu u red najvrednijeg što Hrvatska ima. Stoga je čitava oko 150 kilometara duga planina Velebit zajedno s oba nacionalna parka i nizom drugih manjih posebno zaštićenih područja zaštićen kao park prirode, te kao Svjetski rezervat biosfere UNESCO-a. Sa čak 2.000 četvornih kilometara površine park prirode Velebit je daleko najveće zaštićeno područje Hrvatske, veće od svih ostalih zaštićenih područja zajedno. Ova veličanstvena planina ima lica - surovu golet na primorskoj i nepregledne šume na kontinentalnoj strani i diči se sa bezbroj ljepota - neobičnim stijenama, divljim kanjonima, dubokim jamama, spiljama i mnogim drugim krškim oblicima.
Premužićeva staza - osnovna ideja gradnje uzdužnog visinskog velebitskog puta bilo je turističko otvaranje Velebita. Gradnja staze započela je 1930.g., a završila 1933. godine. Izgradnjom staze olakšan je pristup u naj ne pristupačnije dijelove Velebita domaćem stanovništvu, brojnim znanstvenicima i posjetiteljima. Staza nema velikih uspona, pa njome mogu proći i ljudi nenavikli na planinarenje.
Na stazi ili u njezinoj blizini nalazi se nekoliko planinarskih objekata, koji pružaju sklonište planinarima. Jedan od najpoznatijih je Rossijeva koliba podno Pasarićeva kuka u Rožanskim kukovima. Sa staze se odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita- Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge.
Preporučuje se posjetiti i utočište za mlade medvjede u mjestu Kuterevo nedaleko Krasna. Utočište je nastalo 2002 god., namijenjeno medvjeđim mladuncima, koji zbog raznih tragičnih razloga (promet, greška u lovu, krivolov i sl.) ostajući bez majke, nemaju veliki izbor. Ovakvo Utočište koje brine za medvjeđu siročad prvo je takve vrste i zasada jedino na svijetu. Selo Kuterevo s oko 570 stanovnika je znano po vještinama svojih stanovnika u drvodjelstvu – izradi predmeta od drveta i lijepo je uređeno.
Senj je između ostalog poznat i kao glagoljaški grad. Senjska ploča, pronađena na stubištu tvrđave Nehaj prilikom radova na obnovi, svjedoći da je glagoljica već u 11. st jednako prošireno pismo kao i na susjednom Krku. Ona je jedan od najstarijih hrvatskih glagoljskih spomenika nastala gotovo istodobno kad i Bašćanska ploča. Nije sačuvana u cijelosti već su pronađeni samo ulomci sa isklesanim biljnim ornamentima i glagoljskim slovima. Sačuvani ulomci danas se čuvaju u Gradskom muzeju Senj.
Nakon Senjske ploče dugo nema nikakvih pisanih tragova o upotrebi glagoljice, sve do pisma pape Inocenta iz 1248. senjskom biskupu Filipu u kojem mu daje dopuštenje da vrši bogoslužje na staroslavenskom jeziku, a kao pismo koristi glagoljicu. Važnost ovog pisma je u tome da po prvi put jedan katolički biskup dobiva dopuštenje da služi misu na nelatinskom jeziku. Ovim je pismom postavljen temelj za ulazno razdoblje hrvatske glagoljske kulture u XIV. i XV. st. Pismo se danas čuva u Tajnom Vatikanskom arhivu.
Samo pedesetak godina nakon izuma tiskarskog stroja u Senju se pojavila skupina ljudi koja je shvatila važnost ovog izuma. Jedan od njih bio je i Blaž Baromić, jedna od najvažnijih osoba hrvatske kulturne povijesti. On je 1493. u Veneciji tiskao brevijar koji nosi njegovo ime. Nakon tiskanja brevijara Baromić se vratio u Senj te već slijedeće godine nabavio sve potrebne strojeve za ustrojstvo tiskare. 7. kolovoza 1494. tiskano je prvo i najvrjednije djelo Senjske glagoljske tiskare Misal. Misal je knjiga u kojoj su skupljeni svi tekstovi što se upotrebljavaju kod mise za cijelu liturgijsku godinu. Jezik misala je hrvatsko-crkvenoslavenski. Sačuvna su tri poznata primjerka: u Budimpešti, Petersburgu i Cresu.
