Središnji dio grada Splita koloplet je uskih kamenih ulica, antičkih spomenika i srednjovjekovnih građevina. Ostaci su to antičke Dioklecijanove palače, jezgre na temelju koje je izrastao grad. Izvrsno očuvani do današnjih dana, ostaci te antičke građevine, zajedno s kasnijom srednjovjekovnom nadogradnjom čine vrijedan arheološki i povijesno-umjetnički kompleks zbog čega su 1979. godine uvršteni na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Dioklecijanova palača dobila je ime po svom tvorcu, rimskom caru Gaju Aureliju Valeriju Dioklecijanu. Nastala je kao rezultat careve težnje da, u svom rodnom kraju, na obali Jadranskog mora, u provinciji Dalmaciji, samome sebi sagradi ljetnikovac u kojem će provesti starost. Dodatni razlog vjerojatno je bilo izobilje kvalitetnog kamena za gradnju, blaga klima te izvori termalnih voda koje obiluju sumporom, a koje su caru trebale olakšavati staračke tegobe.
Pretpostavka je da su radovi na izgradnji palače počeli 295. godine, nakon što je Dioklecijan reformirao upravljanje carstvom uvevši tetrarhiju. Car se u palaču povukao nakon abdikacije, 305. godine, no izgradnja je trajala i koju godinu duže.
Prema u kamenu palače uklesanim imenima Zotikos i Filotas te mnogobrojnim grčkim slovima izvjesno je da je car za gradnju angažirao majstore sa Istoka. Materijal za gradnju dopreman je iz kamenoloma na Braču i Segetu nedaleko Trogira, a palača je ukrašena i raznovrsnim uvoznim detaljima: granitnim stupovima i sfingama iz Egipta, mramorom iz Italije i klesanim dekoracijama s otoka Prokoneza u Mramornom moru. Iako je imala prije svega stambenu namjenu, palača je vrlo slična castrumu - rimskom vojničkom logoru. Razlog tome je njen položaj na osami, 6 kilometara daleko od Salone, glavnog grada provincije, ali, vjerojatno, i Dioklecijanov vojnički mentalitet. Opasana je bila bedemima dimenzija 175-181 x 216 metara koji su na kutevima utvrđeni pravokutnim bastionima. Svaka kopnena vrata palače dodatno su bila osigurana dvjema osmerokutnim kulama. Nadalje, dvije glavne ulice u palači: cardo i decumanus odgovaraju dvjema glavnim ulicama svakog rimskog vojnog logora: via praetoria i via principalis.
Palača je sagrađena sa četiri ulaza: tri s kopnene i jedan s morske strane. Istočni i zapadni ulaz u palaču nazvani su porta argentea (srebrena vrata) i porta ferrea (željezna vrata). Ulaz s morske strane nazvan je porta aenea (mjedena vrata), dok je glavni, sjeverni, ulaz u palaču nazvan porta aurea ili zlatna vrata. Ulica decumanus, koja spaja istočni i zapadni ulaz u palaču funkcionalno ju je dijelila na dva djela: sjeverni sa zgradama za poslugu, vojsku, skladišta i dr., te južni koji je bio namijenjen carskoj obitelji. Ulica cardo počinjala je na zlatnim vratima i vodila je do peristila, arkadama okruženog otvorenog prostora ispred carevog stana. Na lijevoj strani peristila sagrađen je monumentalan osmerokutni carev mauzolej, a sa desne strane Jupiterov, Kibelin i Venerin hram. U carev stan ulazilo se sa peristila preko vestibula.
Cijeli kompleks palače kao cjelina nema uzor u dotadašnjem antičkom graditeljstvu, što je rezultat njene specifične funkcije i prilagodbe položaju. Izvanredan je to primjer kasnorimske arhitekture, kada je težnja prema bujnosti i slikovitosti oblika prevladala nad klasičnom odmjerenošću i jasnoćom prijašnjih razdoblja.
Smrću cara Dioklecijana 316. godine život se u palači nastavlja budući je pružala utočište prognanim članovima carske obitelji. Ključan događaj bio je pad Salone u ruke slavenskih plemena kada je prognano stanovništvo našlo utočište unutar zidina palače. Početak je to novog urbanog života i nastanak novog grada Splita. U srednjovjekovnom razdoblju, između XII. i XIV. stoljeća dolazi do novog arhitektonskog razvoja, kada su ostatke rimskih građevina i veći dio slobodnog prostora ulica i trijemova zamijenile srednjovjekovne kamene kuće. Carev mauzolej pretvoren je u kršćansku katedralu, a započinje i izgradnja romaničkog zvonika svetog Dujma. Romanička umjetnost zastupljena je i u radovima Andrije Buvine i Jurja Dalmatinca koji su gradili katedralu, zvonik i raskošne plemićke palače.