Danas grad Velika Gorica ima oko 35 000 stanovnika, a sa širom okolicom više od 70 000. Sedmi je grad po veličini u Hrvatskoj. Velika Gorica je najveći i najznačajniji grad Zagrebačke županije, grad mogućnosti, grad mladih, grad velikog povijesnog i kulturnog nasljeđa, grad ekološki očuvanog okruženja, grad urbane jezgre i prelijepe ruralne okolice.
Velika Gorica je najveće i glavno naselje tradicionalne regije Turopolja. Jedno je od češćih mišljenja da se naziv Turovo polje, odnosno Turopolje izvodi od staroslavenske riječi «tur» koja je označavala dugorogo govedo, a imala je značenje»oploditelja» i «Boga Sunca». Govedo je izumrlo u 16. stoljeću. Turopolje se, međutim, sve do 16. st., naziva Campus Zagrabiensis, tj. Zagrebačko polje, ili pak samo Campus (Polje). Tek tada taj naziv postupno ustupa mjesto imenu Turovo polje, odnosno Turopolje.
Velika Gorica se prvi put spominje kao selo 1228. godine. Mjesto dobiva na važnosti nakon 1560. godine, kada je Turopolju dodijeljen status Povlaštene plemenite općine. Godine 1610. sagrađen je u Velikoj Gorici drveni dvor Plemenite općine turopoljske. U srednjem vijeku, Velika Gorica postala je središte župe. Srednjevjekovna župna crkva stradala je u turskim provalama, a nova je izgrađena u drugoj polovici 17. stoljeća.
U povijesti je glavna gospodarska djelatnost Velike Gorice bila trgovina, a na glavnom su se trgu redovito održavali sajmovi. U čitavom kraju je osim trgovine bilo razvijeno stočarstvo i šumarstvo. Prva škola sagrađena je u 18. stoljeću, ali je nakon nekoliko desetljeća srušena radi trošnosti i nedovoljnog interesa lokalnog stanovništva za školovanje. Izgradnja prve željezničke pruge u Hrvatskoj 1862. godine, onoj od Zagreba do Siska, imala je značaj za šire područje, ali ne osobito i za Veliku Goricu, budući da je željeznička postaja smještena daleko od njezina središta.
Jači gospodarski razvoj Velika Gorica doživljava krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada se područje oko glavnih trgova postupno urbanizira i izgrađuje. Stari trg ispred vijećnice i crkve naziva se Konjskim trgom jer se na njemu trguje konjima, dok se Trg kralja Tomislava naziva Marvinskim trgom jer je ondje tržnica stoke. Bogati trgovci podižu niz kuća (Tarbuk, Trdak, Čop, Rosner, Janeš, Fanton, Brigljević), kojom se formira središte Velike Gorice kao naselja. Plemenita općina turopoljska inicijator je čitavog niza javnih projekata, osobito u doba župana Ljudevita Josipovića. Tada nastaju zgrada Kotarske oblasti, Kotarski sud, Prva hrvatska štedionica, javna bolnica, zgrade škola u Zagrebačkoj i Kurilovečkoj ulici, te najamne vile za predstojnika Kotarske oblasti i Turopoljskog nadšumara. Najpoznatiji graditelj tog vremena bio je Nikola Hribar koji je sagradio većinu zgrada. Godine 1901. u Velikoj Gorici živi 1041 stanovnik. Začetak javnog prijevoza u mjestu je konjski tramvaj, tj. konjača, koji je od 1907. do 1937. povezivao središte Velike Gorice sa željezničkom postajom te industrijskim pogonom u Novom Čiču.
Razvoj mjesta prekinut je Drugim svjetskim ratom, nakon čega nastupa intenzivna višestambena izgradnja, a Velika Gorica postaje satelitski grad zagrebačkog prstena. Godine 1974. Velika Gorica postaje jedna od zagrebačkih općina. Status grada dobiva 1995. godine.
Već četrdeset godina Muzej Turopolja nezaobilazna je točka svakome tko želi nešto više saznati o povijesti ovog kraja. Novouređena zgrada smještena u središtu Velike Gorice na istočnom dijelu gradskog parka i sama je dio burne povijesti ovog kraja jer je bila nekadašnja vijećnica Plemenite općine turopoljske sagrađena 1765. godine. Muzej Turopolja je osnovan 1960. godine. U njemu se čuva arheološka, etnografska i kulturno-povijesna građa velikogoričkog područja. Fundus muzeja broji oko 3500 predmeta te preko 20000 fotografija i negativa.
Vrata od Krča jedinstveni su spomenik ljudskom radu, podignut u šumi zvanoj Turopoljski lug. Bogatstvo velikogoričkog kraja – šume, naročito hrasta danas su ostatak samo nepreglednih šuma što su prije više stoljeća bile glavno obilježje ovog područja. Turopoljci su bili prisiljeni krčiti šumu kako bi stvorili više obradive površine i prostora za livade. Nakon jednog takvog krčenja u Turopoljskom lugu koje je trajalo od 1774. do 1779. godine, zemlja je podijeljena na 1600 jednakih parcela prema ovlaštenim pravima. U čast ovom zajedničkom uspjehu na granici krčevine i ostatka šume Turopoljci su podigli tzv. «Vrata od krča» - dva drvena stupa preko kojih je pružena velika greda.
U posavskom selu Šćitarjevu koje se nalazi na desnoj obali Save, 12 km jugoistočno od Zagreba i 8 km od Velike Gorice, iskopine su rimskoga grada Andautonije. Andautonija je bila sagrađena u obliku izduženih šesterokuta s vodovodom i kupalištem u gradu te riječnom lukom na Savi. Propala je nakon seobe naroda. Andautonija je bila sjedište ilirskog plemena Andautonijaca i rimski municipij Gornje Panonije. Smatra se da su odbjegli Andautonijci osnivači današnjeg Zagreba. Arheološki park «Andautonija» u Ščitarjevu, otvoren je 1994. godine.
Stari grad Lukavec prvi put se spominje 1256. godine kao "caput Lukavez", no točna godina kao ni mjesto izgradnje nisu poznati. Prvobitna građevina bila je od drveta sa svrhom utvrde za obranu od Turaka. Godine 1481. utvrda dolazi u ruke medvedgradskog gospodara Ivana Tusza. Od 1749. godine u dvorcu se čuvaju turopoljske povlastice i pečat, opkopi oko grada uređeni su 1762. godine, a odranski župnici služe mise u kapelici sv. Lucije na I. katu. Završetak jurjevskih svečanosti obilježava se paljenjem jurjevskog krijesa pred dvorcem Lukavec.
Drvene kapelice Turopolja i Pokuplja jedinstvene su u svijetu. Njihovo postojanje seže još u rani srednji vijek, no većina sačuvanih datira iz 17. stoljeća. Danas je sačuvano svega 11 drvenih kapelica, tri u Turopolju, dvije u Vukomeričkim goricama, a šest u Pokuplju. Gradili su ih majstori palirskih i tesarskih družbi Turopolja, u pravilu od hrastovine, odnosno hrastovih greda. Pokrivane su hrastovim dašćicama - "šindrom".
Kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki predstavlja najreprezentativniji primjerak narodne drvene sakralne arhitekture baroknog razdoblja. U želji pronalaženja i uspostavljanja kulturnih dodira s višim društvenim slojevima, narodni je graditelj - seljak - gradio crkveni prostor sukladno liturgijskim propisima. Zahvaljujući tome, u drvenim kapelama susrećemo i kiparstvo, i slikarstvo, i narodni vez, i rezbarstvo. Oprema drvenih kapela pokazuje i dokazuje razvijenost narodnog smisla za umjetnost.
Kurije ili dvorovi primjer su autohtone stambene gradnje bogatijih ljudi u Turopolju i nekad ih je bilo dosta po turopoljskim naseljima. Danas nam samo stari zapisi ili po koja požutjela fotografija govore o nekima od njih (kurije Josipovića, Pogledića, Jelačića, Ledera, Brigljevića, Oršanića i druge). Tek ih je nekoliko ostalo sačuvano do danas - kurija obitelji Alapić u Vukovini, dvorovi obitelji Zlatarić i Pintar u Bukevju, župni dvor u Starom Čiču i najbolje sačuvana kurija Modić-Bedeković u Donjoj Lomnici.
Ti objekti na kat pretežno su građeni od drveta, ali ih je bilo i djelomično zidanih. U prizemlju kurije bile su gospodarske prostorije, a na katu su se nalazile sobe.
Čardaci su drvene kuće građene na kat s prekrasno izrezbarenim trijemovima i vanjskim stubištima. U prostorijama u prizemlju obično su se nalazile gospodarske prostorije, a na katu, do kojeg se dolazilo vanjskim stubištem, nalazile su se prostorije za boravak članova obitelji. Najviše je očuvanih čardaka u mjestu Mraclin.
Poklade ili kako u Turopolju i Posavini i cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj kažu fašnik (u Dalmaciji "karneval"), pada u vrijeme prestanka zime - u proljeće u doba kad raste sunce i dan postaje sve duži. Tada počinje buđenje prirode i rađanje novog života na zemlji. U to vrijeme zle sile imaju najveću moć i zato ih treba otjerati.
Maškare imaju taj zadatak da prerušene i maskirane bukom i galamom otjeraju zle sile od ljudi, stoke i prirode i na taj način osiguraju bolju plodnost zemlje. O tome nam govori i uzrečica iz Turopolja: "Če mačkare bol tancaju, bu bol debela repa zrasla".
