Za nekoliko dana otvara se Keight Hotel Opatija!
Klaus Kobjoll vlasnik je hotela Schindlerhof koji je osam puta proglašen njemačkim najboljim hotelom, najbolji je njemački i najbolji europski poslodavac, a nagrade koje prima za kvalitetu više ni ne broji. Oduvijek je želio biti poduzetnik - slobodan i neovisan.
Put do uspjeha
Postoje ljudi koji, kad ih upoznate, na izrazito pozitivan način obilježe Vaš život. Potiču da više razmišljate, da budete bolji, da poduzmete nešte konkretno te da se pomaknete mrtve točke. Upravo je takva osoba Klaus Kobjoll. Na neki način, obično - neobičan poduzetnik. Zašto ova formulacija? Klaus Kobjoll je drugačiji. Ne priklanja se trendovima, svoje tajne uspjeha jasno otkriva i nikada, baš nikada, ne radi isto što i svi drugi.
Najbolji njemački hotelijer koji je i u samom vrhu europskog hotelijerstva, nagrađivani poduzetnik, najbolji njemački i europski poslodavac. Osoba koja potiče ljude da u svoj posao i izvedbu unose ljubav i daju tu ljubav gostima. Otvorio je i pokrenuo dvanaest objekata, od kojih je naznačajniji country hotel Schindlerhof. Hotel u malom mjestu Boxdorfu, gdje nema osim njega ničega a godišnje, u svoje 92 hotelske sobe, s malim restoranom i nekoliko manjih kongresnih dvorana ostvaruje promet veći od 6.000.000 eura. Godinama je Schindlerhof bez konkurencije najbolji njemački hotel.
Ali priča o poduzetništvu i biznisu počinje još u djetinjstvu... I nikako nije slučajna.
Želio sam za sebe nešto bolje
Kobjoll je rođen 1948. godine u Bambergu, malom gradiću kraj Nürnberga. Odrastao je u poslijeratnim godinama razrušene Njemačke, u siromašnoj obitelji sa petero braće, a kako i sam kaže, to je okruženje iz kojega se čovjek čim prije želi maknuti.
Već sa 14. godina započinje "biznis".
- Dobivao sam džeparac od 13 pfeninga, što bi u današnjoj vrijednosti bilo otprilike 50 centi. U mom rodnom gradu, gradske vlasti su 1963. godine počele naplaćivati parking putem automata. Sat vremena je koštao deset pfeninga. Poslije škole gledao sam kome ubrzo ističe parking i ubacivao svojih 10 pfeninga. Sačekao bih vlasnika i obavijestio ga kako je kraj njegova auta bio policajac i htio mu napisati kaznu ali sam ja ubacio svoj novac i spasio situaciju. Naravno da bi mi vlasnik automobila dao pet puta više novca i tako sam počeo zarađivati. Uskoro je za mene radilo još pet prijatelja sa kojima sam dijelio zaradu. Kada tako rano probate i osjetite poduzetništvo, onda se razmazite do kraja života, ne želite raditi za nekoga, želite biti neovisni. Bilo mi jasno da to želim, prisjeća se Kobjoll svojih početaka.
Odmah nakon toga shvaća kako mu školski predmeti poput latinskog neće puno pomoći u namjeri da postane poduzetnik. Radi, štedi kako bi mogao upisati školu za hotelijerstvo. Nakon završetka škole u Bad Wiseeu, upisuje fakultet Lycee Tehnique u Strassbourgu a stručnu praksu odrađuje u Engleskoj. Poduzetnik postaje sa 22 godine. Ono što je želio, planirao i sanjao. Prvi objekt - crêperie Rennaise.
- U Francuskoj sam završio školu i veliki sam frankofil. Otvorio sam Creperie, "palačinkarnicu", jer sam tražio nešto čega tada kod nas nije bilo. Ljudi često griješe otvarajući objekte kakvi već postoje. Treba naći nišu i otvoriti nešto čega nema, pojašnjava Klaus.
U to vrijeme novca nije imao, niti su banke bile spremne pratiti nadobudne planove mladića koji je želio postati svoj čovjek. Ali, kada nešto dovoljno jako želiš, naći ćeš rješenje. - Dogovorio sam se s građevinarima i dobavljačima da mi odrade sve radove, odnosno napune bar a da ću im sve platiti u roku od nekoliko mjeseci. Naime, procijenio sam da će mi toliko trebati. Postavio sam stvari iskreno a ljudi tada postaju otvoreniji i nema problema da izađu ususret i kažu DA.
Kobjoll je sve dugove platio u roku od četiri mjeseca. Prvi je objekt bio uspješan, ali znatiželjan i nemirnog duha, Kobjoll kreće dalje u nove projekte. U međuvremenu i privatno kreće novim smjerom. 1973. godine ženi se Ms. Renate, kako će i sam reći to je najbolje što mu se u životu dogodilo. Slijedeće godine dobivaju kći Nicole. U poslovnom smislu slijedi jazz podrum i diskoteka. - U dvadestima ljudi žele izlaziti, žele provod, pa sam pomislio zašto ne probati s diskotekom? Htio sam uvijek sve probati, zato sam prije Schindlerhofa otvorio 11 različitih objekata, navodi.
Naravno, nisu svi objekti bili uspješni. Dva su bili posebno dobra škola. - Imao sam American steak house u Erlangenu, kraj Nürnberga. Bio je to objekt na dva kata što je bila najveća greška jer u tom slučaju trebate i dvostruko više ljudi. Tu sam izgubio novac. Ali nakon toga sam bio toliko pažljiv da je sljedeći objekt koji sam otvorio bio super uspješan.
Kako navodi, dobro je i čak važno pogriješiti jer ako je pet projekata uspješno, u šestom će greška biti tolika da će voditi u bankrot. U hotelijerstvo Kobjoll kreće 1978. godine, otvoriviši Landhotel Morsbergei sa 19 soba i restoranom od 80 sjedećih mjesta. Najveći problem - objekt je u najmu i to je goruće pitanje koje Kobjoll pokušava u narednih nekoliko godina riješiti.
Schindlerhof - početak jedne priče
1984. godina je godina preokreta u kojoj obitelj Kobjoll kreće novim putem. Ponuđen im je staro imanje Schindlerhof. Po prvi put imaju priliku kupiti objekt, napraviti hotel i na taj način prestati biti u najmu i imati svoje vlasništvo. Slijedi detaljna analiza lokacije Schindlerhofa. Nalazi se u malom mjestu Boxdorfu, ali na udaljenosti do 20 minuta vožnje autom živi 1.000.000 ljudi. Sama zgrada ima prekrasan štih nekih starih vremena. Plan je da to to bude hotel sa kvalitetnim restoranom s lokalnom gastronomijom, s orijentacijom na bankete, vjenčanja. Rečeno - učinjeno.
- Uvijek je važno da budete drugačiji. Mi smo u početku radili jelovnike za restoran u obliku leksikona o hrani. Nisu svi imali cijenu pa ako je na večeru došao mladi par, jelovnik sa cijenama smo dali samo njemu, ili primjerice slavljeniku rođendana i slično. Imali smo posebnu rubriku - Svježe sa tržnice, nudili smo nešto što drugi nisu imali. Imali smo i jelovnike sa rednim brojem. Uvijek smo ih štampali po tisuću pa smo tako imali kopije 1/1000, 2/1000. Ljudi su ih počeli skupljati, pojasnio je Kobjoll.
Schindlerhof je u početku imao 37 soba. Kako to nije bilo dovoljno, slijedeći korak, odnosno investicija u novu zgradu je došla prirodno. Danas Schindlerhof ima i 10 konferencijskih dvorana. Čak se i nekoliko hotelskih soba može spojiti i pretvoriti u konferencijske dvorane. Kako pojašnjava Klaus Kobjoll, to je učinio iz jednostavnog razloga jer je konferencijska dvorana isplativija od hotelske sobe.
- Ne treba robovati bankama, rast treba biti polagan, ne prebrz. Ali rast je kao kisik, i on treba biti konstantan poručuje Kobjoll koji u Schindlerhofu svake godine uvodi nešto novo. Za 2011. godinu planira vinski podrum površine 150 četvornih metara, koji će biti i vinarija u kojoj će se vina moći kupiti sedam dana u tjednu. Ideju za to Klaus Kobjoll je dobio na studijskom putovanju u Šangaj.
Plivati protiv struje
Ono što ga je kroz radni vijek u mnogome obilježilo jest i to što je znao odabrati ljude koji će dobro raditi svoj posao. - Ja ne motiviram ljude, smatram u stvari da se nekoga i ne može motivirati. Ukoliko čovjek nema onaj unutarnji poriv, zaboravite na njih, poručuje Kobjoll. Kada zapošljava ljude vjeruje iskustvu, i već pri prvom pogledu u oči - sve je jasno. Zaposlenici moraju biti empatični, suosjećati, mora ih boljeti tuđa nesreća, moraju mariti za tuđe potrebe i tu je uspjeh radnika u turizmu.
Ovaj poduzetnik s enormnom strasti za svoj posao, u ugostiteljstvo je krenuo procijenivši kako je to posao za koji treba najmanji početni kapital i da se tu relativno lako postaje poduzetnikom. Drugi je razlog što mu je to omogućilo putovanja, doživljaj nečega novog. Ali ono po čemu je drugačiji jest činjenica što je našao nišu i zaštitio je.
- Ukoliko želite biti uspješni, morate plivati protiv struje. Nijemci kažu: Tko pliva protiv struje, brže stigne do izvora. Iako je istina, to nije uvijek lako, navodi Kobjoll koji će sam za sebe reći da je uvijek bio drugačiji i radio drugačije. Svi su mi govorili što moram, a ja bih napravio upravo suprotno. U prvom objektu nisam imao telefon, želio sam da ljudi dođu osobno rezervirati stol kako bih ih vidio i odlučio mogu li biti moji gosti. Nisam nudio pivo u objektu, iako smo zemlja poznata po pivi, ali ipak sam bio uspješan, navodi.
A što Klaus Kobjoll radi kada ne radi?
Velika su mi ljubav konji, tijekom godina sam imao nekoliko rasnih konja i svaki sam slobodan trenutak provodio u sedlu. Bavio sam se i lovom na lisice. Dok sam godinu dana bio na praksi u Engleskoj zarazio sam se engleskim sportskim automobilima. Godinama sam imao Triumph, TR4, Spitfire, MG. I naravno, oduvijek imam pse, svi su pokopani u mojem dvorištu. Posljednjem sam psu čak podignuo i nadgrobni spomenik od bijelog mramora. Sada imam bijelu labradorku Floru. Ona je ravnopravni član Schindlerhof tima, ima čak i svoju e-mail adresu, navodi Klaus Kobjoll.
A o budućim planovima kaže kako se do kraja 2012. godine on i Renate žele povući iz posla i biti samo pomoć i podrška kćeri Nicole. Ono što Klausa trenutno najviše veseli su predavanja. Prošle ga je godine na seminarima slušalo 1.050.000 ljudi. Iza njega je 156 dana predavanja u jednoj godini, od toga je 30 seminara bilo besplatno.
To je fer odnos o kojem govorim. Ukoliko me netko angažira i zatraži još i predavanje za studente, naravno da to ne naplaćujem. To je jedino ispravno, zaključuje na kraju jedan od najznačajnijih poslovnih ljudi Europe čiji seminar imate priliku poslušati 31. ožujka. u Opatiji.
Više informacija na web stranici www.klauskobjolluopatiji.com
