Goran Štrok: Život mi se sto posto promijenio

Negdašnji automobilistički as mora da tuguje kad je sam; posljednju veliku, životnu utrku vozio je dobro, štoviše, i kroz cilj je prošao prvi, a lovorov vijenac i pobjednički šampanjac ipak idu nekom drugom. S njegovim Jadranskim luksuznim hotelima odnedavno se, naime, kiti Lukšić grupa. Svoju hotelijersku imovinu u Hrvatskoj Goran Štrok prodao je nakon nekoliko godina nastojanja da za kreditno preopterećenu kompaniju nađe partnera. Je li mu teško palo što je kapitulaciju morao potpisati najljućim turističkim konkurentima u Dubrovniku, nasljednicima bogatog iseljenika Andronika Lukšića?

Prerano za planove
O samoj transakciji ni dva mjeseca nakon što je potpisan kupoprodajni ugovor nema puno pojedinosti. Na tu su temu podjednako zatvoreni i stari i novi vlasnici. Nekad Štrokovi hoteli i dalje se pojavljuju u medijima kao dobitnici inih priznanja i nagrada, Lukšićevi se, pak, spominju po rošadi hotelskih direktora, a od Štroka ni glasa. Gdje je nestao i što radi čovjek koji je u hrvatskom hotelijerstvu postavio nove standarde, koji je Dubrovnikom i Hrvatskom opčinio i neke od najsjajnijih svjetskih glumačkih i pjevačkih zvijezda, koji je biseru hrvatskog turizma priskrbio poziciju miljenika u mnogim svjetskim medijima?

Dojučerašnjeg neprikosnovenog vladara luksuza u dubrovačkom turizmu, vlasnika čak šest prestižnih hotela od kojih je u svakom bio kao kod kuće, danas se može naći i na staroj obiteljskoj, zagrebačkoj adresi. Lijepa, starinska kuća, s pročeljem bez boje, u ove se jesenske dane doima još sivijom, a dvorište prekriveno tepihom lišća samo naglašava da je svijet hotelskog sjaja, zvjezdica i blještavila trenutačno iza Štroka. Na adresi u elitnom dijelu Zagreba, gdje su ga susjedi posljednjih godina rijetko viđali, bio je i proteklih dana.

Zahvaljuje na interesu, ali, kaže, nema ništa novo i važno za reći. Prerano je, napominje, da priča o budućim planovima ili govori kako novi vlasnici raspolažu s Jadranskim luksuznim hotelima. Još se bavi i nekim formalnostima vezanima uza bivšu imovinu, brisanjem svojeg imena i iz posljednjih dokumenata. Ali da kraj svog hotelskog pothvata podnosi teško – ne opovrgava.

– Život mi se sto posto promijenio. Projektu Jadranski luksuzni hoteli posvetio sam 16 godina života. Moram li vam reći da sam svaki taj hotel gledao, na neki način, kao svoju djecu? I što god tko mislio, ni u jednom trenutku nisam špekulirao. Pa ni onda kad su mi nudili ogroman novac da prodam hotele. Bio sam predan tome da stvorim novo hrvatsko znanje, turistički brend kakav Hrvatska zaslužuje. Doživljavao sam kao svoju misiju da Dubrovnik dignemo na prepoznatljivu i zasluženu razinu. Mislim da nam je to i uspjelo. Ali naravno da nije lako kad se bez nečega takvog ostane. Standard mi je prije devedesetih bio dvaput viši nego sada. No, i unatoč tome što je to moj najveći financijski gubitak, Jadranske luksuzne hotele istodobno smatram i svojim najvećim životnim uspjehom – otkrio nam je Goran Štrok.

Kraj njegova velikog pothvata, pak, utoliko je dramatičniji što je morao prodati i svoj hotel u Engleskoj, u gradiću zapadno od Londona, na fantastičnoj lokaciji, odmah uz dvorac Windsor i Temzu. Prema medijskim napisima, hotel Sir Christopher Wren’s House, s 96 soba, potkraj prošle godine bio je na rubu stečaja. Taj je scenarij ipak izbjegnut, a pojavio se i kupac, britanski investitor Sarova. Iznos transakcije ni u ovom slučaju nije poznat, no zna se da je Sarov posegnuo za bankarskim zajmom od 7,5 milijuna eura, što, prema navodima banke, uključuje i kredite za preuređenje hotela. Kako god bilo, Štrok se sa dva poslovna udarca, kako u Hrvatskoj tako i u drugoj domovini, gdje živi 36 godina, suočio praktički istodobno. Kao što je njegova hotelijerska pustolovina, uostalom, i počela. Naime, 1995. Štrok je kupio prva dva hotela, Sir Christopher Wren’s House u Windsoru i Grand hotel Bonavia u Rijeci. Potkraj 2000. postao je vlasnik prvog dubrovačkog hotela Excelsior, godinu kasnije Bellevuea, 2002. potpuno devastiranog hotela Dubrovnik Palace, a 2003. i Kompasa. Da ih je uređivao ne štedeći možda bolje od brojki svjedoči to što su na hotelskim zidovima visjela i originalna umjetnička djela. Svejedno, spomenimo da se od Štrokovih predstavnika za medije moglo čuti da je u Hrvatskoj, samo u 12 godina, investirao oko 110 milijuna eura (otprilike koliko je on sam priznavao prije prodaje da mu iznose dugovi).

Naravno, nije išlo bez kontroverzi. Prodaja Excelsiora biznismenu iz Engleske domaćeg porijekla za 1,2 milijuna eura i uz preuzimanje duga od 35 milijuna maraka mnogima je bila trn u oku. Osim cijene, sporove je izazivala i sumnja na političko posredovanje utjecajnih esdepeovaca. Štroku se tako za glavnog političkog pokrovitelja od početka lijepilo Slavka Linića. Predbacivane su mu i veze s pokojnim Račanom te sa Stjepanom Mesićem, a sve za potvrdu teze da su mu upravo oni najjača referencija u sklapanju poslova u Hrvatskoj. Kritičari su bili uporni, a posljednjima su potkraj prošle godine, iz tada još uvijek Štrokove kompanije, oštro odgovorili pozivajući se na odgovor ministra Đure Popijača predsjedniku Sabora Luki Bebiću od 20. rujna 2010.

Fini ljudi. I dragi...
Na zastupničko pitanje o privatizaciji dubrovačkih hotela, Popijač je temeljem očitovanja Fonda za privatizaciju odgovorio kako su poštovane sve procedure pri kupnji, te da su svi uvjeti iz ugovora poštovani. To, dakako, nije razuvjerilo sumnjičave.

Zanimljivo je da su i oni koji ga vole i oni koji ga ne vole podjednako strastveni u tome. Neki od njegovih hotelskih direktora za Štroka i poslije odlaska imaju samo riječi hvale: “Poslodavac za poželjeti. I to će vam reći 99 posto zaposlenika. Socijalno osjetljiv, a sa zapadnjačkim njuhom za biznis.” Za njega i obitelj i zagrebački susjedi, još iz vremena kad su Štrokovi živjeli u Zagrebu, biraju riječi: “Fini ljudi, i roditelji i Goranova obitelj, supruga draga...” Na drugoj strani, vječni oponenti: “Ma ne, nije Štrok propao zbog krize i zato što se preinvestirao, nego zato što se privatno koristio preskupim investicijama u obnovu hotela”.