U Zagrebu je nedavno održana sasvim neobična konferencija. Točnije, nekonferencija. Naime, Društvo arhitekata Zagreb organiziralo je krajem veljače drugu po redu Think Space nekonferenciju (Think Space Unconference) koja je zaokružila godišnji ciklus natječaja u zajednici arhitekata pod nazivom Past Forward. Arhitekti iz cijelog svijeta slali su putem interneta svoje radove, odabrani su i oni najbolji, no kruna svega je nekonferencija i živi susret svih zainteresiranih koji dobivaju priliku ne samo upoznati se s nagrađenima, već i razmijeniti svoje ideje i poglede na sadašnja i buduća kretanja na području arhitekture. Pri tome je organizator odlučio izaći iz okvira klasičnih konferencija s unaprijed postavljenim programom te potaknuti sudionike na što veću interakciju i participaciju, a format open space-a bio je idealan za to jer otvara prostor za aktivniju suradnju, učenje i kreativnost. Atmosferi cijelog eventa pridonio je i atraktivan prostor. Riječ je o jednom od vizualno najzanimljivijih prostora (special venue) u Zagrebu - galeriji suvremene umjetnosti Lauba - kući za ljude i umjetnost, nekadašnjoj jahaonici u sklopu vojnog kompleksa austrougarske vojske.
Nekonferencija vs. konferencija
Nekonferencije se temelje na participativnim metodama koje se u svijetu upotrebljavaju zadnjih tridesetak godina, poput open space technology, world cafe, circle practice i sl. koje omogućuju visok stupanj aktivnog angažmana samih sudionika.
Sam pojam nekonferencije je prvi put upotrijebljen 1998. na jednom američkom IT eventu i najčešće se vezao za okupljanja informatičara i geekova. Radi se o nestrukturiranim konferencijama bez unaprijed definirane agende, no s vrlo jasnom svrhom. Nekonferencije se temelje na participativnim metodama koje se u svijetu upotrebljavaju zadnjih tridesetak godina, poput open space technology, world cafe, circle practice i sl. koje omogućuju visok stupanj aktivnog angažmana samih sudionika. Za razliku od klasične konferencije s unaprijed zadanim rasporedom, govornicima i temama, sudionici nekonferencije u puno većoj mjeri sami kreiraju teme razgovora ili prezentacija koje smatraju važnima. Naime, na takvim događanjima najviše 25% programa je poznato, dok ostatak programa popunjavaju na licu mjesta sami sudionici.
Open space metodu osmislio je Amerikanac
Harrison Owen 80-ih godina prošlog stoljeća, a temelji se na četiri principa:
- Oni ljudi koji dođu, pravi su ljudi - Ono što se dogodi jedino je što se moglo dogoditi - Kad počne, pravo je vrijeme - Kad je gotovo, gotovo je Zbroj znanja i iskustava ljudi koji sjede u publici u pravilu je veći od zbroja znanja ljudi koji sjede na pozornici, a znanje koje je inače zatvoreno u publici treba se osloboditi - Vesna Vrga Perović
Zagrepčanke
Vesna Vrga Perović i
Jasmina Lukačević godinama se bave participativnim metodama, a kao moderatori (facilitatori) konferencija zajednički djeluju kroz inicijative
HUB Zagreb i
Šesti oblik. S Društvom arhitekata Zagreb surađuju već godinama, pa tako i na projektu Think Space. Obje vole eksperimentirati i otvarati vrata novim idejama. „Nema tu puno mudrosti, radi se o tome da u samoj pripremi konferencijskog prostora izbrišete distancu između onih koji prezentiraju i onih koji slušaju, tako da na primjer maknete pozornicu ili ih stavite u istu ravninu. Tako već u postavi prostora stvarate bliskost između prezentera, sudionika i moderatora, odnosno otvarate prostor za diskusiju i pitanja. Na taj način ljudi se otvaraju. Zbroj znanja i iskustava ljudi koji sjede u publici u pravilu je veći od zbroja znanja ljudi koji sjede na pozornici, a znanje koje je inače zatvoreno u publici treba se osloboditi“, govori Vrga Perović.
Atmosfera kao u kafićuOvogodišnja Think Space nekonferencija započela je prezentacijom nagrađenih radova arhitekata i studenata arhitekture, dok je iduća dva dana obilježio open space koncept. Sudionici su ponudili njima važne teme te su se, ovisno o vlastitim interesima, podijelili u manje grupe, sjedeći i razgovarajući za stolovima, kao u kafiću. Najvažnije ideje se pri tome zapisuju na papire koji su kasnije izlažu na 'learning wallu' kako bi svima bili vidljivi. Ovaj proces nazivamo 'žetvom' (harvesting), a predstavlja svojevrsno ubiranje plodova iz razgovora. Također, koristeći se Owenovim pravilom 'Two feet', oni koji nisu pronašli interes aktivno sudjelovati u jednoj grupi, slobodno su mogli prijeći u neku drugu grupu.
Prednost je takvih metoda što u razgovorima može sudjelovati velik broj ljudi, njih više stotina ili tisuću. Fascinantno je da se u roku nekoliko sati, od razine osobnih priča za stolovima, stvari toliko poopće do temeljnih vrijednosti i zajedničke slike čitave grupe. Više nije važno tko je što rekao, nego koje su kolektivne vrijednosti grupe.
„Koliko god strukturirane konferencije bile dobre jer daju pregled aktualnih tema i priliku ljudima da čuju nešto novo, ljudi tu ne mogu iznijeti vlastite teme koje su im važne pa često možete čuti da je neka konferencija bila dobra, ali da su se najvažnije stvari dogodile na pauzama za kavu ili na neformalnim druženjima. Nekonferencija koristi upravo taj princip neformalnih rasprava, pravo međusobnog učenja i iskustva, što dugoročno može donijeti nova znanja i napraviti promjenu u društvu“, zaključuje Jasmina Lukačević.
Dobar moderator zlata vrijedi Jedna od najvažnijih osoba na nekonferenciji svakako je dobar facilitator/moderator. Organizator definira glavnu temu i svrhu, no facilitator je taj koji nudi i objašnjava metode rada, uključuje ljude, vodi ih, otvara im prostor i platformu za suradnju. Dobar facilitator mora biti ekspert u metodama koje koristi, a jednako je važan i unutarnji osjećaj za rad s grupom. On ne mora biti previše upoznat s tematikom konferencije niti ulaziti u sadržaj, ali mora znati o čemu se priča i koji to ljudi sudjeluju, da bi ih znao pravilno usmjeravati.
Kod participativnog rada s ljudima nema puno operativne pripreme programa i govornika, ali je važno sudionicima dati do znanja zašto ih zovete na nekonferenciju. Pod kišobranom jasne svrhe ljudi će ponuditi svoju temu za razgovor, pozvat će druge koje to jednako zanima i sami će definirati agendu prema onome što ih u tom trenu zanima i što im je važno. Organizatori trebaju biti spremni odustati od velike kontrole pri definiranju programa i staviti fokus na jasnoću svrhe. Ako je ljudima jasna svrha i tema konferencije te im ponudite da će u okviru te teme moći ponuditi svoja pitanja, dobiti kvalitetno znanje, onda će doći. Recite im da će radni dio biti kao pauza za kavu - to je dobar argument za prodaju!
